Šta je to što svi traže? Sreća bez tuge. Kontinuirana sreća bez trunke tuge. ~ Lester Levenson
Sreća je u osnovi naše prirode.
Mi je rijetko pronalazimo, jer nismo u kontaktu sa našom pravom prirodom. Umjesto toga, sreću tražimo tamo gdje ona ne postoji. Svijet poistovjećuje sreću sa ispunjenjem želja. Ipak, svaki postignuti cilj i ostvareno vlasništvo nad željenim stvarima pruža samo kratkotrajni užitak. Premda možemo da cijenimo sve što imamo i da budemo zahvalni na tome, ipak, zadovoljstvo i užitak nije isto što i sreća. S druge strane, neko može biti i voljen, čak obožavan, ali ipak ne biti sretan. Neki su ljudi, na primjer, smatrali da je Elvis Presley bio divan. Bio je zgodan, talentovan i ljubazan. Ipak, on sam, nije bio sretan.
Šta je, dakle, sreća?
Svako žudi za srećom, ali malo njih zna u njoj uživati. A oni koji uživaju u njoj, čine to samo na kratko. Vrijeme prolazi i ono što je prije bilo izvorom beskrajnog uživanja polako izblijedi. Najbliži put kako doći do sreće jeste kroz ljubav. Voljeti stimulira sreću. Sreća nastaje kada dajemo ljubav. Ona nastaje zato što je ljubav, takodje, u osnovi naše prirode. Dakle, kad volimo, mi smo sretni; a sretni smo jer smo to što jesmo i izražavamo svoju istinsku prirodu. Naša prava priroda je sreća. To je kvaliteta duše. U stvari, duša je u svom primarnom aspektu svijest: blažena, mudra i moćna iznad svake mjere.
Međutim, mi rijetko doživljavamo našu istinsku prirodu jer smo rijetko u kontaktu sa dušom, a sve zbog naših ograničavajućih misli. One nam zasjenjuju dušu kao što oblaci zasjene sunce. Zadatak svake osobe je da otkrije vlastitu dušu. Ovaj zadatak se obavlja kroz praktikovanje duhovnosti. Kako širimo naše iluzije o prirodi svijeta i našeg odnosa prema njemu, tako postajemo sve više svjesni vlastitog sjaja. Kada dajemo, ljubav, i dijelimo je, tada dotičemo veličanstvo naše duše. Mi ga izvodimo u svijet. Otkrivamo ga iza vela uma i pokazujemo sebe.
Onaj ko skine “glazuru” misli, sve slojeve uma, postaje produhovljen.
Kad je um miran onda ne ostaje ništa drugo do beskonačno Ja.
Sreća je u osnovi naše prirode.
Mi je rijetko pronalazimo, jer nismo u kontaktu sa našom pravom prirodom. Umjesto toga, sreću tražimo tamo gdje ona ne postoji. Svijet poistovjećuje sreću sa ispunjenjem želja. Ipak, svaki postignuti cilj i ostvareno vlasništvo nad željenim stvarima pruža samo kratkotrajni užitak. Premda možemo da cijenimo sve što imamo i da budemo zahvalni na tome, ipak, zadovoljstvo i užitak nije isto što i sreća. S druge strane, neko može biti i voljen, čak obožavan, ali ipak ne biti sretan. Neki su ljudi, na primjer, smatrali da je Elvis Presley bio divan. Bio je zgodan, talentovan i ljubazan. Ipak, on sam, nije bio sretan.
Šta je, dakle, sreća?
Svako žudi za srećom, ali malo njih zna u njoj uživati. A oni koji uživaju u njoj, čine to samo na kratko. Vrijeme prolazi i ono što je prije bilo izvorom beskrajnog uživanja polako izblijedi. Najbliži put kako doći do sreće jeste kroz ljubav. Voljeti stimulira sreću. Sreća nastaje kada dajemo ljubav. Ona nastaje zato što je ljubav, takodje, u osnovi naše prirode. Dakle, kad volimo, mi smo sretni; a sretni smo jer smo to što jesmo i izražavamo svoju istinsku prirodu. Naša prava priroda je sreća. To je kvaliteta duše. U stvari, duša je u svom primarnom aspektu svijest: blažena, mudra i moćna iznad svake mjere.
Međutim, mi rijetko doživljavamo našu istinsku prirodu jer smo rijetko u kontaktu sa dušom, a sve zbog naših ograničavajućih misli. One nam zasjenjuju dušu kao što oblaci zasjene sunce. Zadatak svake osobe je da otkrije vlastitu dušu. Ovaj zadatak se obavlja kroz praktikovanje duhovnosti. Kako širimo naše iluzije o prirodi svijeta i našeg odnosa prema njemu, tako postajemo sve više svjesni vlastitog sjaja. Kada dajemo, ljubav, i dijelimo je, tada dotičemo veličanstvo naše duše. Mi ga izvodimo u svijet. Otkrivamo ga iza vela uma i pokazujemo sebe.
Onaj ko skine “glazuru” misli, sve slojeve uma, postaje produhovljen.
Kad je um miran onda ne ostaje ništa drugo do beskonačno Ja.
